Naratologija

 Naratologija se, kao teorija pripovijedanja, razvila u naučnu disciplinu u okviru strukturalizma.

 Pretečom, i u nekom smislu osnivačem naratologije smatra se Vladimir Prop. Njegov postupak razlikovanja funkcija i sekvencija povezan s Levi Štrosovom analizom mitova doveli su naratologe do nekoliko ključnih pojmova analize pripovijedanja.

 Najvažnija imena u okviru naratologije - Cvetan Todorov, Rolan Bart, Žerar Ženet i Sejmor Četmen.

Metodologija proučavanja književnosti

 Teorija književnosti kao nauka razvija se u vezi sa sljedećim naukama:
-filozofija
-lingvistika
-sociologija
-antropologija
-psihologija
-istorija

 Razlike među pojedinim pravcima odnose se na svrhu proučavanja književnosti, ciljeve koji se žele postići i metode proučavanja.

Glagolski rod

 Glagolski rod je gramatička osobina glagola da zahtijevaju ili ne zahtijevaju navođenje uza se pravog (bližeg) objekta.
 Prema glagolskom rodu svi glagoli se dijele na prelazne (tranzitivne), neprelazne (netranzitivne) i povratne (refleksivne).

1) Prelazni glagoli zahtijevaju navođenje pravog objekta kao obavezne dopune
    (pročitati knjigu, preskočiti ogradu, napisati pjesmu)

2) Neprelazni glagoli su oni uz koje ne može doći pravi objekat kao dopuna
    (spavati, plivati, ići, ćutati)

3) Povratni glagoli su svi oni koji uz sebe imaju povratnu zamjenicu lil riječcu se. Oni se dijele u tri grupe:

a) pravi povratni glagoli, koji označavaju radnje koje subjekat vrši sam na sebi
    (češljati se, kupati se)
b) uzajamno povratni glagoli označavaju radnje koje više subjekata vrše jedan na drugom
    (pozdraviti se, svađati se)
c) nepravi povratni glagoli označavaju obuzetost subjekta nekim stanjem ili raspoloženjem
    (čuditi se, nadati se)

Glagolski vid

 Glagolski vid obilježava vremensku ograničenost (svršenost) ili neograničenost (nesvršenost) radnje, stanja ili zbivanja koji se izražavaju glagolom. Prema glagolskom vidu svi glagoli se dijele na dvije grupe, i to na: a) nesvršene ili imperfektivne i b) svršene ili perfektivne; a i jedni i drugi se dalje dijele u više podvrsta prema načinu trajanja radnje.

1) NESVRŠENI (imperfektivni)
- neograničeno trajanje radnje
  (čitati, učiti, ići)

Prema načinu trajanja radnje mogu biti:

a) trajni - radnja traje neprekidno
    (šetati, voziti, pisati, ležati)

b) učestali - ista radnja se stano ponavlja
    (preskakivati, iščitavati, odlijetati)

2) SVRŠENI (perfektivni)
- ograničeno trajanje radnje
   (pročitati, naučiti, doći)

Prema načinu trajanja radnje mogu biti:

a) trenutno-svršeni - cijela radnja se završava u trenutku
    (pasti, skočiti, leći, namignuti)

b) početno-svršeni - završen je početak radnje
    (zapjevati, proviriti, poći, ponijeti)

c) završno-svršeni - završen je kraj radnje, koja je mogla dugo trajati
    (pročitati, pokositi, naučiti, dozvati)

Glagoli

 Glagoli imaju osam gramatičkih osobina:

1) gramatički rod
2) gramatički broj
3) gramatičko lice
4) glagolski vid (aspekt)
5) glagolski rod
6) glagolsko vrijeme
7) glagolski način
8) glagolsko stanje.

 Prve tri osobine - gramatički rod, gramatički broj i gramatičko lice - povezuju glagole sa imenskim riječima.
 Ostale gramatičke osobine glagola - glagolski vid, glagolski rod, glagolsko vrijeme, glagolski način i glagolsko stanje - svojstvene su samo glagolima (što se vidi i po riječi glagolski u nazivu tih osobina). Prvenstveno po tim osobinama glagoli se razlikuju od imenskih riječi.

Umjetnički i naučni opis

 Umjetnički (subjektivni) opis je slikovit, emocionalan, ritmičan, harmoničan, bogat, jezgrovit, simboličan i ekspresivan. To je stil književnih ostvarenja.

 Naučni opis je u funkciji saopštavanja. Odlikuju ga logičnost, dosljednost, apstraktnost, objektivnost i intelektualni ton. Ima specifičnu terminologiju. Česti su ustaljeni izrazi: prema tome..., dakle..., iz navedenog se da zaključiti..., iz toga proizilazi... itd.
 Činjenice se obično izlažu u trećem licu jednine apstraktnom leksikom. Složene rečenice su najčešće međusobno zavisnog odnosa. Sintaksička sinonimija dolazi do punog izražaja.

Reportaža

 Reportaža je nešto složenija vrsta izražavanja. To je spoj opisa i izvještaja kojima se slikovito daju informacije. Reportaža predstavlja realne događaje, ličnosti, prostore, objekte, pojave i sl. na reporterski (novinarski) način. Reportaža govori o događaju u kome je prisutan njen autor.

 Česte su reportaže putopisnog karaktera.

 Ono o čemu se govori u reportaži je istinito i zanimljivo za javnost.

 Reportaža sadrži i autorova zapažanja, komentare, utiske, ocjene.

 Jezik reportaže je živ i sočan, a stil pretežno književnoumjetnički.

Raspravljanje

 Dokazivanje neke misli pomoću činjenica jeste raspravljanje. To je složeniji oblik jezičkog izražavanja, jer traži misaono povezivanje pojmova na osnovu logičkih zapažanja.

 Kod raspravljanja se prvo kazuje misao kao teza u vidu tvrdnje ili pitanja. Potom slijede dokazi koji potvrđuju ili pobijaju tezu.

 Do sadržaja rasprave se dolazi razmišljanjem o temi.

 Podatke za dokazivanje neke svoje tvrdnje uzimamo iz svoga saznanja (iz svoga iskustva, iz onoga što smo od drugih čuli, pročitali i sl.). Njih ređamo po važnosti, vezujući ih međusobno uzročno-posljedično. Zaključak prirodno proizilazi iz dokaza.

 Raspravljanje može biti usmeno (diskusija) i pismeno.

Vijest

 Vijest je jednostavniji oblik informativnog izražavanja (izvještavanja). Da bi se napisala dobra vijest, mora se poznavati tehnika njenog pisanja.

 Prvo treba odabrati događaj koji je aktuelan i koji će zanimati druge, a zatim ga tačno, jasno, sažeto, pregledno i pristupačno kazati čitaocima, odnosno slušaocima kojima je namijenjen.

 Dobro napisana vijest mora dati odgovore na pitanja: ko?, kada?, gdje?, šta?, kako? (na koji način?).

 Vijesti mogu biti iz svih oblasti čovjekovog života i rada. Najčešće su iz društvenopolitičkog, kulturno-umjetničkog i sportskog života

Izvještaj

 Izvještaj je, pored vijesti, najčešći oblik izvještavanja u novinarstvu. U njemu nema ličnog stava onoga koji piše.

 Za izvještaj je karakteristično da se i u njemu, kao i u vijesti, daju odgovori na pitanja: ko?, šta?, kada?, gdje?, kako? On je najčešće duži i detaljniji od vijesti. Može se izvještavati o nekom kraćem ili dužem događaju, o nekom jednogodišnjem ili višegodišnjem radu i sl. U njemu se opisuje tok događaja i radnja izlaže najčešće hronološki.

 Bitni elementi izvještaja su: novost, aktuelnost, važnost, zanimljivost, istinitost i naglašenost osnovne namjene. U njemu nema ličnog stava onoga koji piše.

 Jezik i stil izvještaja su književni iz svakodnevne komunikacije.

Prikaz

  Prikaz je opisni, a ponekad i kritički napis o nekom djelu, pozorišnoj predstavi, filmu, muzičkom izvođenju i sl. Objavljuje se po časopisima i dnevnim i nedeljnim listovima. Prikaz prvo daje osnovne podatke o djelu i kratak pregled autorove djelatnosti, potom iznosi sadržaj djela i na kraju njegovu ocjenu.

 Prikaz mora biti aktuelan, pristupačan čitaocu i kvalitetan da bi kao takav mogao snažno djelovati na publiku.

 Može se prikazati, npr., književno djelo u cjelini (podaci o piscu, sredini i vremenu u kome je nastalo književno djelo i o kojima govori, tema, kratak sadržaj, ideja, likovi, kompozicija, stil, jezik i dr.) ili samo jedna njegova bitna karakteristika (npr. ideja, kompozicija ili stil itd.).

Opisivanje unutrašnjeg prostora

 Pri opisivanju unutrašnjeg prostora moraju se uočiti pojedinosti važne za taj prostor te njihova međusobna veza.

 Uspjeh u opisivanju unutrašnjeg prostora ne zavisi samo od dobro izabranih pojedinosti i uočenih međusobnih odnosa nego i od dobro odabranih riječi i oblikarečenica.

 Veza između rečenica biće uspješna ako proizilazi iz međusobne veze uočenih pojedinosti.

 Pri opisu se najčešće polazi od neke bitne pojedinosti unutrašnjeg prostora, a zatim se opisuju i druge njegove pojedinosti; ili se prvo daje njegov opšti izgled, a potom pojedinosti koje ga upotpunjuju.

Pismo

 Pismo će biti dobro napisano ako je:
a) pravilno i na određenom mjestu naznačen datum i mjesto pisanja pisma
b) pravilno napisan uvod, u glavnom dijelu izražene želje, molbe i uopšte sve ono što želite saopštiti pismom, te izveden zaključak pisma i
c) ako je potpisano.

 Pismo može biti privatno ili službeno.

 Privatno (lično, intimno) pismo piše pojedinac nekome svome bliskom (prijatelju, roditeljima, dragim osobama i sl.). Obično počinje sa Draga moja, Dragi moji... U njemu se osjeća bliskost između onih koji se međusobno dopisuju. Osjećajnost, slikovitost i zvukovna efektnost odlike su privatnog pisma.

 Poslovno (službeno) pismo piše kolektiv kolektivu, pojedinac kolektivu ili kolektiv pojedincu.
 Poslovno pismo ima na početku naziv i adresu onoga ko ga šalje i naziv onoga kome se šalje. Potpisuje ga u ime kolektiva ovlašćeni pojedinac, najčešće njihov rukovodilac.
 Poslovno pismo je sažeto, jasno, usmjereno samo na posao.

Prepričavanje

 Prepričavanje je način pričanja po sjećanju i svojim riječima napisanih ili ispričanih sadržaja. Prepričavanje može biti doslovno i slobodnije.

 Doslovno prepričavanje traži da se tekst prepriča sa približnim brojem riječi koliko je u tekstu.

 Slobodnije prepričavanje može biti detaljno (opširno) ili sažeto. Kod detaljnog prepričavanja pominju se svi detalji a kod sažetog samo izrazite pojedinosti.

 Svaki sadržaj koji se prepričava ima svoju strukturu građenu najčešće hronološkim redom (uvod - početak priče, tok radnje - isticanje najvažnijih momenata, vrhunac i završetak). Ista struktura je potrebna i u postupku prepričavanja tog sadržaja.

 Prepričavati se mogu i dinamičke scene epskog djela, filma, televizijske emisije i sl. Takvo prepričavanje traži veću dinamičnost u pričanju onog koji prepričava, a ona se postiže upotrebom kraćih rečenica, upitnih i uzvičnih, upravnog govora, glagola za označavanje kretanja, zbivanja i sl.

Pričanje događaja

 Pričati o događaju znači govoriti o njemu na osnovu nekih drugih izvora - ili ga je neko pričao, ili se pripovjedač informisao iz knjiga ili na neki drugi način. Događaj teče nezavisno od govornikovog prisustva. Na njega govornik nema nikakvog uticaja.

 Pričanje teče po određenom planu: uvod, tok radnje, vrhunac, rasplet i završetak.

-Uvodom započinje priča. U njemu se predstavljaju glavni junaci.
-U toku radnje ističu se najvažniji momenti i usmjeravaju u određenom pravcu.
-Vrhunac predstavlja najuzbudljiviju tačku u pričanju, gdje je moguće više rješenja.
-Rasplet je obrt, preokret radnje.
-Završetak je konačno razrješenje radnje.

Izrada pismenog sastava

 Izrada pismenog sastava prolazi kroz određene etape. Sve se one mogu podijeliti na pripremne, etape pisanja i etape poboljšavanja napisanog.

Pripremne etape:

1) uočavanje sadržaja tema
2) odabiranje i formulisanje teme
3) analiza teme
4) priprema za pisanje
5) prikupljanje, odabiranje i sređivanje podataka
6) sastavljanje plana
6) provjera plana

Etape pisanja:

1) pisanje sastava
2) izražavanje elemenata sastava

Etape poboljšavanja napisanog:

1) ispravljanje sastava
2) prepisivanje napisanog teksta

 Svakoj od navedenih etapa treba posvetiti dovoljno pažnje ako se želi napisati dobar rad.

Lične zamjenice

 Riječi kojima se upućuje na učesnike govorne situacije: na govornika, sagovornika i na lice ili predmet o kome se govori nazivaju se lične zamjenice.

 Lične zamjenice imaju oblike jednine i oblike množine.

 Zamjenice prvog i drugog lica u jednini i množini ne razlikuju rod (nego se i za muški, i za ženski, i za srednji rod upotrebljavaju isti oblici: ja i ti u jednini, a mi i vi u množini).

 Zamjenica trećeg lica jednine i množine razlikuje rod, pa se za muški rod upotrebljava zamjenica on u jednini a oni u množini; za ženski rod - zamjenica ona u jednini a one u množini; a za srednji rod - zamjenica ono u jednini i ona u množini.


1. lice jdn. - ja                              1. lice množ. - mi
2. lice jdn. - ti                               2. lice množ. - vi
3. lice jdn.                                    3. lice množ.
    - m. rod - on                                - m. rod - oni
    -ž. rod - ona                                -ž. rod - one
    -sr. rod - ono                               -sr. rod - ona

Padeži - Lokativ

 Lokativ je primarno padež mjsta, jer je njegovo osnovno značenje obilježavanje mjesta vršenja cijele glagolske radnje. Lokativ je jedini padež u srpskom jeziku koji se ne može upotrijebiti bez prijedloga. Prijedlozi koji se upotrebljavaju uz lokativ su: u, na, o, po, pri, prema i o. U rečenici po pravilu ima službu priloške odredbe za mjesto, ali može biti i u službi priloške odredbe za vrijeme.

 Živjeli su u gradu.
 Maja se rodila u maju.

 Uz neke glagole, od kojih su najčešći oni sa značenjem mišljenja i govorenja, lokativ s prijedlogom o ima službu nepravog (daljeg) objekta.

 Pričao je vrlo zanimljivo o raznim zemljama.

Padeži - Instrumental

 Instrumental je padež koji najčešće označava ili
a) društvo ili
b) sredstvo.

 Instrumental društva dobija se na pitanje S KIM? i uvijek dolazi s prijedlogom s(a); instrumental sredstva dobija se na pitanje ČIME? i uvijek dolazi bez prijedloga.
 Instrumental društva i instrumental sredstva najčešće vrše službu nepravog (daljeg) objekta.

 Razgovarao sam s majkom.
 Došao sam biciklom.

Instrumental ima različitu službu u rečenici, npr:
-priloška odredba za mjesto - Stanovali smo pod obližnjim brdom.
-priloška odredba za vrijeme - Nedeljom idemo na utakmicu.
-priloška odredba za način - Postigli smo to teškom mukom.
-atribut (pratilačka osobina) - To je bila žena s crnim očima.

Padeži - Vokativ

 Vokativ je padež kojim se obilježava lice koje dozivamo, kome se govornik obraća ili mu skreće pažnju na nešto. Vokativ se obično upotrebljava u upravnom govoru.

 Vokativ ne vrši službu ni jednog rečeničnog člana, ni glavnog, ni zavisnog.

 Djede, jesi li se ti ikad bojao čega?

 Vokativ se u pisanju uvijek odvaja zapetom. Ako je u sredini rečenice, vokativ se odvaja s obje strane zapetama.

 Ti ćeš, Marko, danas odgovarati.

Padeži - Akuzativ

 Akuzativ bez prijedloga je padež pravog (bližeg) objekta. Pravi objekat izražava se, osim akuzativom bez prijedloga, još samo dionim genitivom koji tada mora biti dodatak glagolu. Svaki dioni genitiv pravog objekta možemo zamijeniti akuzativom bez prijedloga.

 Donesi krede! - Donesi kredu!

 Kada akuzativ s prijedlozima ima službu objekta, takav objekat je nepravi (dalji) objekat. To znači da je svaki akuzativni objekat s prijedlozima nepravi objekat, a svaki akuzativni objekat bez prijedloga pravi objekat.

 On se razočarao u sestru.

  Akuzativ s prijedlozima često ima funkciju priloške odredbe. Najčešće je to ili priloška odredba za mjesto ili priloška odredba za vrijeme.

 Došao je pred praznik.

Padeži - Dativ

Dativ je padež kojim se označava namjena ili usmjerenost glagolske radnje.
Dobija se na pitanje: KOME? ili ČEMU? i ima službu ili nepravog (daljeg) objekta ili priloške odredbe za mjesto. U službi priloške odredbe za mjesto dativ se često upotrebljava s prijedlozima prema ili ka.

Potvrda se izdaje Marku.

Uputio se prema igralištu.

Padeži - Genitiv

 Genitiv se dobija na pitanja: KOGA? (za živo) i ČEGA? (za neživo).
Svi genitivi nemaju istu službu (funkciju) u rečenici. Prema službi koju vrši u rečenici, postoje tri vrste genitiva:

1) Genitiv u službi atributa
Genitiv kojim se označava da ono što je njime obilježeno pripada onome što je iskazano imenicom uz koju taj genitiv stoji naziva se prisvojni ili posesivni genitiv. Prisvojni genitiv uvijek ima službu atributa i dobija se na pitanja :ČIJI?; ČIJA?; ČIJE?

Kuća njegovih roditelja.

Kada se genitiv nalazi u imeničkom skupu riječi uz imenicu kojom se označava dio onoga što je obilježeno imenicom u genitivu, takav genitiv ima službu atributa i zove se dioni ili partitivni genitiv. Dolazi uz imenice koje znače količinu.

Čaša vode.


2) Genitiv u službi pravog (bližeg) objekta
Ako je dioni genitiv dodatak glagolu, uvijek je u službi pravog objekta. Takav genitiv uvijek se može zamijeniti akuzativom. Dobija se na pitanje ŠTA?

Kupi hljeba! (ak. Kupi hljeb!)


3) Genitiv u službi priloške odredbe
Ovu službu ima genitivna prijedloško-padežna konstrukcija (genitiv s prijedlozima) koja je dodatak glagolu. Najčešće su to priloške odredbe za mjesto, vrijeme i uzrok, a značenje se određuje pomoću prijedloga.

Poslije ručka izašao je u grad.

Padeži - Nominativ

 Nominativ je padež koji se dobija na pitanja : KO? (za imenice za živo) i ŠTA? (za imenice za neživo).

 U rečenici nominativ ima službu (funkciju) ili subjekta ili imenskog dijela predikata.

 Subjekat u nominativu naziva se gramatički subjekat. Gramatički subjekat obično ima značenje ili vršioca radnje ili nosioca osobine. To znači da se subjektu predikatom pripisuje ili radnja koju on vrši ili osobina kojom se on određuje.

 KO uči? - Sestra.
 ŠTA leti? - Avion.

Atribut

 Atribut je imenički dodatak koji određuje imenicu najčešće po osobini ili po pripadnosti onoga što ona označava. Atributi se dobijaju na pitanja: KAKAV?, KAKVA?, KAKVO?, KOJI?, KOJA?, KOJE? ČIJI?, ČIJA?, ČIJE?

 Atributsku službu vrše pridjevi, pridjevske zamjenice, brojevi i imenice.

 Međutim, atribut nije dodatak samo subjektu. On može biti dodatak imenici i onda kada je ta imenica u rečenici objekat, priloška odredba ili dio imenskog predikata. Atribut, prema tome, može biti u sastavu i subjekatskog i predikatskog skupa riječi. On obično stoji ispred imenice koju određuje.

Priloške odredbe

  Priloške odredbe su glagolski oblici kojima se označava osobina ili količina glagolske radnje ili okolnosti (situacije) u kojima se ta radnja vrši ili ne vrši.

Osobina glagolske radnje izražava se priloškom odredbom za način, koja se dobija na pitanje KAKO?

Količina gl. radnje izražava se priloškom odredbom za količinu, koja se dobija na pitanje KOLIKO?

Okolnosti pod kojima se vrši glagolska radnja mogu biti različite, a najčešće su to mjesto, vrijeme i uzrok. Te okolnosti obilježavaju se:

a) priloškom odredbom za mjesto, koja se dobija na pitanja: GDJE?, ODAKLE?, DOKLE? i KUDA?,
b) priloškom odredbom za vrijeme, koja se obično dobija na pitanje KAD? i
v) priloškom odredbom za uzrok, koja se najčešće dobija na pitanja ZAŠTO? ili ZBOG ČEGA?

  Sve ove priloške odredbe mogu se obilježiti ili prilozima ili imenicama i zamjenicama u prijedloško-padežnim konstrukcijama (spojevima) kao i spojevima imenice i broja.

Podjela rečenica

Rečenice se dijele prema obliku, značenju i sastavu.

Prema značenju:

1) Izjavne (Ti učiš.)

2) Upitne (Učiš li?)

3) Uzvične (Uči!)

Prema obliku:

1) Potvrdne (Učim.)

2) Odrične (Ne učim.)

Prema sastavu:

1) Proste (i prostoproširene) (Jovan igra košarku.)

2) Složene (Sanja piše zadaću dok Marina igra igricu.)

Vrste predikata

PREDIKAT može biti glagolski ili imenski.

I GLAGOLSKI

  1) prosti

  2) složeni

Glagolski predikat je uvijek iskazan u ličnom glagolskom obliku. U sastavu ovog predikata nema ni jedne neglagolske riječi.

1) Prosti glagolski predikat je onaj koji se iskazuje jednim ličnim glagolskim oblikom.

    

     On stoji. On je stajao.

2) Složeni glagolski predikat u svom sastavu ima 2 glagolska oblika:

a) modalni glagol (glagol nepotpunog značenja) i

b) infinitiv ili konstrukcija da+prezent

    Ona mora raditi. Mora da radi.

II IMENSKI

Imenski predikat uvijek se sastoji od dva dijela:

a) modalni glagol (glagol nepotpunog značenja)

b) neka imenska riječ (imenica, pridjev, zamjenica, broj)

    On je vrijedan. Ona je prva.

Gubljenje suglasnika

Ako se u suglasničkoj grupi nađu dva ista suglasnika ili dva suglasnika teška za izgovor, jedan od njih se izostavlja (gubi).

1) Dva ista suglasnika najčešće se susreću:

a) na granici između prefiksa i osnove riječi
    bezvučan (< bez-zvučan)
b) na granici sufiksa i tvorbene osnove
    ruski (< rus-ski)

2) Uprošćavanje suglasničkih grupa obično se vrši u 2 slučaja:

a) grupa STN uprošćava se gubljenjem T
    mastan, masna
    pakostan, pakosna
b) suglasnici T i D gube se ispred suglasnika C, Č, Ć, DŽ, Đ jer su u njima već sadržani
    zadaci, očev
3) Izuzeci:

a) u superlativu riječi koje počinju sa J
    najjači
b) rijetko u složenicama
    preddržavni

Apozicija

Jovana, djevojčica iz prve klupe, lijepo čita.

Njegoš, predsjednik razreda, nosi plavu majicu.

Helena, naš blagajnik, danas nije u školi.

1) Apozicija je, kao i atribut, imenički dodatak
2) Uvijek se nalazi iza imenice koju opisuje
3) Apozicija je drugo ime onog pojma čiji je dodatak
4) U pisanju se uvijek odvaja zapetama (zarezima)
5) Apozicija se naknadno dodaje u rečenicu. Ako izostavimo apoziciju, rečenica neće izgubiti smisao.

Podjela suglasnika

 Suglasnici se razvrstavaju u 3 kategorije:

I  - Po mjestu tvorbe:

1) usneni B P V F M

2) jezični R L N

3) zubni S T D Z C

4) zadnjonepčani K G H

5) prednjonepčani (palatalni) Đ Ž J LJ NJ Ć Č Š

6) nosni M N NJ

II - po zvučnosti:

1) zvučni B D G Z Ž DŽ Đ

2) bezvučni P T K S Š Č Ć F H C

3) sonanti  M LJ R V J L N NJ

III - po načinu postanka

1) praskavi B P G K D T

2) strujni Ž Š Z S F H

3) sliveni C (T+S) Č (T+Š) DŽ (D+Ž) Ć (T+J) Đ (D+J)